Marazmički kwashiorkor uzrokuje akutni ili kronični nedostatak proteina nedostatak proteina Proteinsko-energetska pothranjenost (PEM), ponekad nazvana proteinsko-energetska pothranjenost (PEU), oblik je pothranjenosti koji se definira kao niz stanja koja proizlaze iz slučajnog nedostatka proteina i/ili energije u prehrani (kalorije) u različitim omjerima. Stanje ima blage, umjerene i teške stupnjeve. https://en.wikipedia.org › wiki
Proteinsko-energetska pothranjenost - Wikipedia
i kronični energetski deficit i karakteriziran je edemom, gubitkom, zaostajanjem u razvoju i blagom hepatomegalijom. Razlika između kwashiorkora i marazmusa maramusa Marazmus je oblik teške pothranjenosti koju karakterizira nedostatak energije. … Riječ "marazmus" dolazi od grčkog μαρασμός marasmos ("uvenuće"). https://en.wikipedia.org › wiki › Marasmus
Marasmus - Wikipedia
je često zamagljen, a mnoga djeca imaju značajke oba stanja.
Je li marazmus akutan ili kroničan?
Marazmus se najčešće povezuje s akutnim infekcijama (npr. gastroenteritis, respiratorne bolesti, ospice), kroničnim bolestima (npr. tuberkuloza, HIV infekcija) ili drastičnim prirodnim ili umjetnim stanjima (npr. poplave, suše, građanski rat).
Je li kwashiorkor kronična bolest?
Obilježja kronične pothranjenosti uključuju usporen rast, mentalnu apatiju,kašnjenje u razvoju i slabo povećanje tjelesne težine. Akutna malnucija manifestira se u dva glavna oblika: marazumi (najčešći oblik) i kwashiorkor, iako se stanje nekih pacijenata može manifestirati kao kombinacija oba oblika (marasmic kwashiorkor).
Je li kwashiorkor akutna ili kronična pothranjenost?
Teška akutna pothranjenost dalje je podijeljena u dvije glavne kategorije: marazmus i kwashiorkor. Kroničnu pothranjenost, inače poznatu kao zastoj u rastu, karakterizira linearni rast (dužina/visina) ispod prosjeka za dob. Kwashiorkor je teška manifestacija proteinsko-energetske pothranjenosti.
Što uzrokuje poremećaj zvan kwashiorkor?
Glavni uzrok kwashiorkora je ne jedete dovoljno proteina ili drugih bitnih vitamina i minerala. Najčešći je u zemljama u razvoju s ograničenom opskrbom hranom, lošom higijenom i nedostatkom obrazovanja o važnosti pružanja adekvatne prehrane bebama i djeci.
